29/07/2020

Degradacija libertarijanizma: Od slobode za sve, do slobode samo za bogate

By M. Ž.

U današnje vrijeme sve se češće može primjetiti zajedljivi komentar nekog desničara s visokim kvocijentom inteligencije na internetu o tome kako je „libertarijanska ljevica oksimoron“ ili „kako može ljevica biti libertarijanska kad zagovara totalitarianizam?“. Zadovoljni svojim totalnim uništenjem cjelokupne ljevičarske ideologije jednom rečenicom, oni se vraćaju u svoje mračne kutke interneta, nikada se ne pitajući od kuda zapravo dolazi pojam „libertarijanizam“, jer da su se ikada to zapitali, došli bi do odgovora koji nema veze s libertarijanskom strankom u Americi iz 1970-ih, niti s desnicom uopće.

Jednostavnom google pretragom možemo doći do članka o libertarijanizmu na Wikipediji, u kojemu možemo pročitati o etimologiji te riječi. Riječ dolazi iz kasnog 18. stoljeća u Francuskoj, gdje je označavala zagovornike političke i socijalne slobode. Kasnije ta riječ ulazi u politički rječnik kao oznaka za ljevičarske ideologije koje zagovaraju borbu protiv autoriteta, države i hijerarhija, i koje gledaju na privatno vlasništvo kao na prepreku slobodi. No u 20. stoljeću imamo nastanak takozvanog američkog “libertarijanizma” koji je ustvari ko-optacija tog pojma od strane ekstremnih klasičnih liberalnih kapitalista kojima se nije svidjela tranzicija s klasičnog na socijalni liberalizam, pa su zato smatrali da pojam “liberal” više ne opisuje njihovu političku poziciju dovoljno dobro. No isti ti desni libertarijanci često su odbijali termin “desni libertarijanac” jer su smatrali da ih pojam “desno” veže uz konzervativne socijalne ideje, te su stoga preferirali da ih se zove jednostavno “libertarijancima”, dok su “lijevi libertarijanci” prihvatili taj novi pojam kako bi se jasnije razlikovali od “desnih libertarijanaca”. Tako smo završili na ovoj današnjoj zbunjujućoj situaciji.

Američki desni libertarijanci kreću od pretpostavki da je individualna sloboda najbitnija ljudska vrijednost, da država guši individualnu slobodu, te da je jedini način za postizanje individualne slobode redukcija ili ukidanje tog opresivnog aparata koji sputava samorealizaciju čovjeka. Libertarijanski socijalisti kreću od istih osnovnih načela, no postoji bitna razlika u uporabi logike kod ove dvije skupine. Na prvo oko je vidljivo da su lijevim libertarijancima jako bitni ishodi, dok su američki libertarijanci više deontološki nastrojeni (tj. sude o moralnosti radnje ovisno o skupu moralnih načela umjesto ovisno o posljedicama). 

Deontološki element desno libertarijanske ideologije može se vidjeti u njihovoj ustrajnosti na nekim etičkim principima, poput principa da bez ekonomske slobode čovjek nije zapravo slobodan, principa voluntarizma koji nalaže da svaki odnos ili ugovor sklopljen među ljudima mora biti na dobrovoljnoj bazi, i neetičnosti oporezivanja. Protiv takvih argumenata nemoguće je pobijediti s klasičnim argumentima baziranim na ishodima koje libertarijanska ljevica često koristi, jer su oni zasnovani na konzekvencijalizmu (tj. mi sudimo o moralnosti radnje ovisno o njezinim posljedicama), koji je deontologiji potpuna suprotnost. Američki libertarijanci uzimaju neka moralna načela koja oni smatraju neprekršivima. Dobra analogija za to je kad ekstremni kršćanin kaže da je svako ubojstvo krivo, on to uistinu misli, njega nije briga kao ljevičara je li to ubojstvo bilo opravdano jer se tako spasilo više života, kao na primjer kad se ubije tiranina ili masovnog ubojicu, za kršćana svako je ubojstvo moralno loše. Libertarijanska ljevica tu predstavlja suprotan način mišljenja, gdje jedino što je uistinu bitno su ishodi. Samo je dobar ishod moralno dobar u tom okviru, isto kao što je i loš ishod moralno loš, nevezano za neke “apsolutne istine”.

Desni libertarijanci smatraju da je kapitalizam najbolji sustav za postizanje ljudske slobode jer smatraju da socijalizam guši ljudske individualne ekonomske slobode, te su također proponenti voluntarizma. No oni nažalost ne uzimaju u obzir par bitnih stvari, najbitnija od kojih je prisilni element kapitalizma. Kapitalizam kao takav čovjeka prisiljuje da on nađe posao kod nekog kapitalista, jer ako to ne učini, on će umrijeti od gladi ili preživljavati na nekoj vrsti socijalne sigurnosti. Time kapitalizam ostvaruje prisilu nad sudionicima u njemu, a čovjekov izbor se svodi na izbor kod kojeg kapitalista želi biti zaposlen. Takav odnos u osnovi je eksploatativan, jer će u izostanku prisustva ikakve regulacije radnik prihvatiti bilo kakve uvjete koje mu kapitalist ponudi jer jednostavno nema drugog izbora, on je pod prisilom i implicitnom prijetnjom smrću, a ako je kapitalist imalo pametan, on će iskoristiti svoju poziciju kako bi radnika eksploatirao do najveće moguće mjere, jer ako jednostavno svi kapitalisti nude nenormalno loše uvjete radniku, radnik ipak mora odabrati jednoga od njih, jer će u protivnom umrijeti.

Internetski libertarijanac na to će odgovoriti “neka pokrene on sam biznis i neka on postane kapitalist ako misli da će mu tako biti bolje”. U usporedbi s trpnjom patnje eksploatacije proletarijata, ovo zaista zvuči kao primamljiva opcija. No realnost je takva da u prisustvu slobodnog tržišta, ne mogu svi biti kapitalisti, jer onda nitko ne bi radio. Jako malen postotak ljudi može završiti u ulozi kapitalista, i radi toga individualni čin postajanja kapitalistom ne rješava sistemski problem eksploatacije proletarijata. Dobra analogija za to je činjenica da programeri uglavnom dobro zarađuju u kapitalističkom sustavu, no probajte prići čovjeku koji prosi na ulici u Indiji i reći mu “Buraz, jesi razmislio o tome da postaneš programer?”. Sistemski problemi rješavaju se sistemskim rješenjima, i sve dok ne postoji takvo za prisilu koja postoji u kapitalizmu, taj sustav je po svojoj prirodi eksploatativan sustav.

Jednom sam pročitao argument predsjedničkog kandidata libertarijanske stranke u SAD-u koji kaže da bi trebali svu zemlju i prirodne resurse raspodijeliti ljudima koji bi radili na njima tako da svaki čovjek može svojim individualnim radom zaraditi za svoj život. Ovdje postoje dvije greške, prva od kojih je da u kapitalizmu rad nije individualan nego većinom kolektivan, a slobodno tržište čini proizvedene robe kolektivnim radom kompetitivnijima od onih proizvedenih individualnim, jer je u odnosu na kolektivan način proizvodnje individualan vrlo skup i mukotrpan, a na kraju se dobije identičan proizvod. Druga greška je u pretpostavci da prirodni resursi i zemlja čine jedina sredstva proizvodnje, dok je zapravo najbitnije sredstvo proizvodnje: privatno vlasništvo, tvornice, mašine i automati koji omogućuju kolektivizaciju rada. Ovaj primjer spominjem zato jer ne vjerujem da svi desni libertarijanci nužno imaju loše namjere poput po prirodi sociopatske reakcionarne desnice, nego da se kod mnogo tih ljudi jednostavno radi o drugačijoj primjeni logike.

No prava problematičnost američkog libertarijanizma leži u velikoj većini ljudi koji ga koriste poput maske s kojom skrivaju svoje stvarne namjene. Pogotovo u posljednje vrijeme, u desni libertarijanizam se ubacila velika količina ljudi koji pokušavaju desne libertarijance radikalizirati na reakcionarnu desnicu, vrlo često pretjeranom uporabom anti-komunističke retorike, veličanjem diktatora poput Pinocheta, ili samo generalno otvorenim veličanjem nacizma. Razgovor s američkim libertarijancem može započeti s jadanjem o porezima koje poduzetnici moraju plaćati, pa onda završiti s nekakvim urotama o židovskoj eliti koja je preuzela sve sfere društva. Izvorni američki libertarijanizam nije tako izgledao, i ti individualci koji kooptiraju taj pokret za promoviranje reakcionarne ideologije samo još dublje srozavaju taj već moralno upitan pokret. 

Libertarijanska ljevica ima radikalno drugačiji pristup društvenim problemima, i upravo iz sagledavanja posljedica kapitalizma umjesto moraliziranja o nekim načelima može ponuditi bolju analizu strukture moći u kapitalizmu i pokazati njegovu inferiornost u odnosu na socijalizam kada se uzimaju u obzir posljedice života u oba sustava. Socijalizam je jedini sustav koji može riješiti problem nedobrovoljnih hijerarhija u kapitalizmu i posljedičnih materijalnih odnosa između klase koja posjeduje sredstva za proizvodnju i proletarijata, a jedino libertarijanska ljevica daje jasan put naprijed koji ne vodi u diktaturu poput “socijalizama” 20. stoljeća, nego u emancipaciju radničke klase, i naposlijetku, nestanak društvenih klasa u potpunosti.