Especifizam: anarhistička praksa gradnje popularnih pokreta i revolucionarne organizacije u Južnoj Americi – Adam Weaver

Opis teorije i povijesti especifizma, kao i njegove sličnosti i razlike s platformizmom.

Unutar šireg anarhističkog pokreta, dio smo one tradicije koja zagovara potrebu za organiziranom i discipliniranom anarhističkom političkom organizacijom. “Alijansa” u Prvoj Internacionali je jedan od najranijih primjera ovog modela, iako je činila samo jedan od mnogih sličnih pokreta. Godine 1926. Nestor Makhno, Petar Aršinov i drugi ponovno iznose ovaj pristup u “Organizacijskoj platformi liberterskih komunista”, možda i najbitnijem tekstu anarhizma dvadesetog stoljeća. U Južnoj Americi – regiji s mnogim sličnostima s Južnom Afrikom – se ova tradicija razvila kao especifizam te iz tog razloga prenosimo ovo bitno djelo.

 

Na svjetskoj razini je sudjelovanje anarhista unutar masovnih pokreta, kao i razvoj specifično anarhističkih organizacija, u porastu. Ovaj trend je pomogao anarhizmu da povrati legitimitet kao dinamična politička sila unutar pokreta te je u tom svjetlu especifizam, koncept proizašao iz gotovo 50 godina anarhističkog iskustva u Južnoj Americi, dobio na pažnji. Iako je mnogo anarhista već upoznato s mnogim njegovim idejama, potrebno je ipak definirati especifizam kao originalni doprinos anarhističkoj misli i praksi.

 

Prva organizacija koja je promovirala koncept especifizma – više kao praksu nego li razvijenu ideologiju – je Federación Anarquista Uruguaya (FAU) koju su 1956. osnovali anarhistički militanti koji su prihvatili ideju specifično anarhističke organizacije. Preživjevši diktaturu u Urugvaju, FAU se pojavila sredinom 1980-ih kako bi uspostavila kontakt i utjecala na druge južnoameričke anarhističke revolucionare. Rad FAU-a je pomogao osnovati Federação Anarquista Gaúcha (FAG), Federação Anarquista Cabocla (FACA) i Federação Anarquista do Rio de Janeiro (FARJ) u svojim pripadnim regijama Brazila, kao i argentinsku organizaciju Auca (Buntovnik).

 

Especifizam se može sažeti u tri točke:

 

1. Potreba za specifično anarhističkom organizacijom izgrađenoj na jedinstvu ideja i prakse
2. Korištenje specifične anarhističke organizacije da bi teoretizirala i razvila strateški, politički i organizacijski posao
3. Aktivno sudjelovanje unutar i izgradnja autonomnih i popularnih (narodnih) društvenih pokreta, što se još naziva “socijalna insercija” (social insertion).

 

KRATKI POVIJESNI POGLED

Iako su tek prethodnih par desetljeća stigle na anarhističku scenu Latinske Amerike, ideje prisutne unutar especifizma dodiruju povijesnu nit koja se provlači kroz međunarodni anarhistički pokret. Najpoznatija je platformistička struja koja je počela s objavljivanjem “Organizacijske platforme liberterskih komunista”. Taj dokument su 1926. g. napisali bivši vođe seljačke vojske Nestor Makhno, Ida Mett i drugi militanti skupine Delo Truda, okupljene oko istoimenih novina (Skirda, 192-213). Izgnani u tijeku Ruske revolucije, Delo Truda je iz Pariza kritizirala anarhistički pokret za manjak organizacije, čime je izostao usklađeni odgovor boljševičkim spletkama kojim su radničke sovjete pretvorili u instrumente jednopartijske vlasti. Alternativa koju su predložili je “Sveopći savez anarhista” utemeljenom u anarhokomunizmu, koji bi težio “teorijskom i taktičkom jedinstvu” te bi se fokusirao na klasnu borbu i sindikate.

 

Od ostalih se sličnih ideja još ubraja “organizacijski dualizam” koji se spominje u povijesnim dokumentima talijanskog anarhističkog pokreta 1920-ih. Talijanski anarhisti su tim izrazom opisivali istovremeno sudjelovanje anarhista unutar anarhističke političke organizacije i sudjelovanje kao militanti u radničkom pokretu (FdCA). U Španjolskoj je skupina Prijatelji Durrutija nastala kao odgovor postepenom zaokretanju Španjolske revolucije 1936. g. (Guillamon). U “Ka svježoj revoluciji” iznose neke ideje Platforme, kritizirajući postepeni reformizam CNT-FAI-ja i kolaboraciju s Republikanskom vladom koja je prema njihovom mišljenju doprinijela porazu antifašističkih i revolucionarnih snaga. Utjecajne organizacije unutar kineskog anarhističkog pokreta 1910-ih, poput Wuzhengfu-Gongchan Zhuyi Tongshi Che (Društvo anarhokomunističkih drugova) su također zagovarale slične ideje (Krebs). Iako ove različite struje imaju specifične karakteristike razvijene iz različitih pokreta i zemalja iz kojih potječu, one također dijele zajedničku nit koja spaja sve te pokrete, razdoblja i kontinente.

RAZJAŠNJAVANJE ESPECIFIZMA

Especifisti iznose tri glavne komponente svoje politike, od kojih su prve dvije o organizaciji. Iznoseći potrebu za specifičnom anarhističkom organizacijom izgrađenoj oko jedinstva ideja i prakse, especifisti se u biti suprotstavljaju ideji sintetske organizacije revolucionara ili slaboj povezanosti različitih struja anarhista. Takav oblik organizacije stvara mučnu potragu za nužnim jedinstvom anarhista do te mjere da se jedinstvo preferira nad svime ostalim, uvijek strahujući od usvajanja rizičnih stajališta, ideja i prijedloga koji se smatraju nepomirljivima. Posljedica takvih vrsta saveza su slobodarski kolektivi koji nemaju ništa zajedničkog osim toga da sebe smatraju anarhistima. (En La Calle)

 

Paralelno s razradom ovih kritika od strane južnoameričkih especifista, sjevernoamerički anarhisti su prenijeli svoja iskustva sintetske organizacije, smatrajući ih manjkavima u kohezivnosti radi više suprotstavljajućih političkih struja. Često se osnovni dogovor skupine svodi na slabo određenu politiku “najmanjeg zajedničkog nazivnika”, ostavljajući premalo mjesta za zajedničko djelovanje ili široku političku raspravu među drugovima.

 

Bez strategije koja proizlazi iz zajedničkog političkog dogovora, revolucionarne organizacije su osuđene na reaktivni aktivizam protiv stalnih manifestacija opresije, nepravdi i ciklus bezuspješnih akcija koji se konstantno ponavljaju, s malo analize ili razumijevanja vlastitih posljedica (Featherstone et al). Nadalje, especifisti te struje kritiziraju jer su vođene spontanošću i individualizmom te ne rade na ozbiljan i sistematičan način potreban za izgradnju revolucionarnih pokreta. Revolucionari Latinske Amerike naglašavaju da organizacije koje nemaju program i koje odbijaju da postoji ikakva disciplina među militantima, kao i da “se definiraju” ili “pozicioniraju ”… [su] izravne nasljednice buržujskog liberalizma, [koji] samo reagira na snažni podražaj te se pridružuje borbi samo u njenom vrhuncu odbijajući kontinuirani rad pogotovo u onim razdobljima relativnog mira između sukoba“ (En La Calle).

 

Especifistička praksa stavlja poseban naglasak na ulogu anarhističke organizacije zasnovanu na zajedničkoj politici kao prostor razvoja zajedničke strategije i refleksija na organizacijskom radu skupine. Povjerenje među članovima i grupa, održano kolektivnom odgovornošću spram planova i radu organizacija se gradi na takav način da se omogući duboka rasprava visoke razine o njihovom djelovanju. Tako se organizaciji omogućuje da izradi kolektivnu analizu, da razvije neposredne i dugoročne ciljeve te da konstantno razvija i mijenja svoj rad prema proživljenim lekcijama i posljedicama.

 

Iz njihovih praksi i osnova ideoloških principa, revolucionarne organizacije bi trebale napraviti program koji definira kratkoročne i srednjoročne ciljeve te koji radi prema njihovim dugoročnim ciljevima:

 

Program treba proizlaziti iz rigorozne analize društva i korelacija između sila koje ga čine. On mora imati temelje u iskustvu borbi podjarmljenih, kao i u njihovim težnjama, te iz tih elemenata mora odrediti zadaće i ciljeve koje će revolucionarna organizacija pratiti kako bi uspjela ne samo u konačnom cilju, već i u posrednim ciljevima (En La Calle).

 

Zadnja, ali ključna točka unutar prakse especifizma je ideja “socijalne insercije”. 1 Ona proizlazi iz vjere da su podjarmljeni najrevolucionarniji dio društva te da sjeme buduće revolucionarne transformacije društva već leži u tim klasama i društvenim grupacijama.

Društveno postavljanje znači uključivanje anarhista u dnevne borbe podjarmljenih i radničkih klasa. Ono ne znači sudjelovanje u propagandnim kampanjama pojedinačnih problema koje se temelje na uključivanju očekivanih tradicionalnih političkih aktivista, već sudjelovanje unutar pokreta masa u borbi za bolje uvjete, gdje se mase nisu isključivo okupile radi materijalno zasnovanih potreba, već i zbog potreba otpora protiv države i kapitalizma koje su društveno i povijesno ukorijenjene. To uključuje pokrete običnih radnika, pokrete imigrantskih zajednica koji zahtijevaju legalni status, otpor organizacija zajednica protiv policijske brutalnosti i ubojstava, borbi studenata radničke klase protiv proračunskih rezova te suprotstavljanju siromašnih i nezaposlenih deložacijama i mjerama štednje.

 

Kroz svakodnevnu borbu, podjarmljeni postaju svjesna sila. Klasa po sebi, tj. klase po sebi (definirane tako da uključuju sve podjarmljene skupine unutar društva koje imaju materijalni ulog u novo društvo, a ne tako da klasnoredukcionistički uključuju samo urbani industrijski proletarijat) se kale, iskušavaju i pretvaraju u klase za sebe kroz ove svakodnevne borbe za životnim potrebama – tj. one se iz društvenih klasa i skupina koje postoje objektivno sa svojim društvenim odnosima pretvaraju u društvenu silu. Okupljene kroz organske metode i vrlo često svojom samoorganizacijskom kohezijom, one postaju samosvjesni akteri sposobni prepoznati vlastitu snage, glas i stvarne neprijatelje: vladajuće elite koje kontroliraju strukture moći suvremenog društvenog poretka.

 

Primjeri “socijalne insercije” koje FAG navodi je njihov rad s mjesnim odborima u urbanim selima i sirotinjskim četvrtima (tzv. Odbori narodnog otpora), izgradnja savezništva s običnim članovima pokreta ruralnih bezemljaša MST-a i među sakupljačima smeća i reciklažnog otpada. Zbog visokih razina privremene i nepredvidive zaposlenosti i nezaposlenosti u Brazilu, značajan dio radničke klase ne preživljava primarno obavljanjem nadničnog rada, već obavljajući poslove koji jedva zadovoljavaju životne potrebe i baveći se sivom ekonomijom, poput privremenih građevinskih poslova, uličnih prodavača ili sakupljača smeća i reciklažnog otpada. FAG je višegodišnjim radom izgradio jaku vezu s gradskim sakupljačima otpada, tzv. catadoresi. Članovi FAG-a su ih podržali u osnivanju vlastite nacionalne organizacije koja radi na tome da mobilizira smetlare oko svojih interesa na nacionalnoj razini i da prikupe novac prema izgradnji kolektivno upravljanom postupku recikliranja. 2

 

Koncept odnosa ideja prema popularnom pokretu unutar especifizma je takav da ideje ne bi trebalo nametati preko vodstva, preko “linije mase” ili intelektualaca. Anarhisti militanti ne bi trebali pokušavati gurati pokrete prema usvajanju “anarhističke” pozicije, već bi trebali održavati postojeći anarhistički pritisak; tj. održavati njihovu prirodnu tendenciju da se samoorganiziraju i da se militantno bore za vlastite interese. Ovakav način sagledavanja pretpostavlja da će društveni pokreti sami iznjedriti logiku stvaranja revolucije, i to ne onda kada svi oni skupa nužno dosegnu točku u kojoj se prepoznaju kao “anarhisti”, već kada oni kao cjelina (ili barem kao nadmoćna većina) razviju svijest o vlastitoj moći i krenu ju koristiti u svojoj svakodnevnici, na način da svjesno prisvoje ideje anarhizma. Dodatna uloga anarhista militanata unutar društvenih pokreta, prema especifistima, je adresirati različite političke struje koje postoje unutar pokreta i aktivno se suprotstaviti oportunističkim elementima poput vangardizma i elektoralne politike.

ESPECIFIZAM U KONTEKSTU ANARHIZMA SJEVERNE AMERIKE I ZAPADA

Unutar trenutnih struja organiziranog i revolucionarnog anarhizma Sjeverne Amerike i Zapada, mnogo toga  ukazuje na inspiraciju i utjecaj Platforme u nedavnom procvatu klasno borbenih anarhističkih organizacija u svijetu. Mnogi u Platformi vide povijesni dokument koji ukazuje na organizacijske neuspjehe anarhizma unutar globalnog revolucionarnog pokreta prijašnjeg stoljeća, te smatraju kako djeluju unutar “platformističke tradicije”. Zbog toga vrijedi usporediti i postaviti u kontrast especifizam i platformizam.

 

Autori Platforme su bili veterani partizani Ruske revolucije. Pomagali su voditi seljački gerilski rat protiv zapadnoeuropskih vojski i kasnije boljševika u Ukrajini, čiji narodi imaju povijest neovisnu od Ruskog Carstva. Pisci Platforme su bez ikakve sumnje pisali iz bogatog iskustva i o povijesnom kontekstu jednog od ključnih sukoba njihove ere. Ali dokument je napravio samo mali napredak u njihovom prijedlogu da se ujedine klasno borbeni anarhisti, te je primjetna tišina u analizi ili razumijevanju brojnih ključnih pitanja s kojima su se tada revolucionari susretali, poput opresije žena i kolonijalizma.

 

Dok se većina anarhokomunistički orijentiranih organizacija danas poziva na utjecaj Platforme, gledajući natrag, nju možemo vidjeti kao bolnu izjavu proizašlu iz močvare u koju je anarhizam zapeo tijekom Ruske revolucije. Kao povijesni projekt, prijedlog Platforme i njene osnovne ideje su većinom bile odbačene od individualističkih struja u anarhističkom pokretu, bile su krivo shvaćene radi jezičnih barijera prema nekima (Skirda, 186), ili nisu doprle do podržavatelja ili organizacija koje bi se ujedinile oko tog dokumenta. Godine 1927. je skupina Delo Truda održala malu međunarodnu konferenciju podržavatelja u Francuskoj, ali su ju organi vlasti brzo prekinuli.

 

U usporedbi s time, praxis especifizma je živa, razvijajuća praksa koja je moguće i puno relevantnija i suvremenija teorija, nastala iz 50 godina anarhističkog organiziranja. Nastale iz južnog stošca Latinske Amerike, no također šireći se diljem nje, ideje especifizma nisu proizašle iz prozivke ili isključivo jednog dokumenta, već su nastale organski iz pokreta globalnog juga koji vode borbe protiv međunarodnog kapitalizma, davajući primjer drugim pokretima međunarodno. Po pitanju organizacije, especifisti pozivaju na puno dublji temelj anarhističkoj organizaciji nego oni “teorijskog i taktičkog jedinstva” Platforme – strateški program zasnovan na analizi koja navodi djelovanje revolucionara. Oni nam nude žive primjere revolucionarne organizacije zasnovane na potrebama zajedničke analize, zajedničke teorije i čvrstih temelja unutar društvenih pokreta.

 

Vjerujem da mnogo toga može služiti za inspiraciju unutar tradicije especifizma, ne samo na globalnoj razini, nego specifično i za klasno borbene sjevernoameričke anarhiste i za revolucionare različitih rasa unutar SAD-a. Iako je unutar Platforme lagano iščitati viđenje da je uloga anarhista svedena na usko i središnje djelovanje unutar sindikata, especifizam nam daje živi primjer u koji se možemo ugledati i koji ima veći značaj s obzirom na izgradnju revolucionarnih pokreta danas. Uzevši sve to u obzir, nadam se da je ovaj članak pomogao dati konkretniji uvid u to kako mi kao pokret definiramo i oblikujemo vlastite tradicije i utjecaje.

 

Napomena: Ovo je konačna verzija članka. Malo drugačiji primjerak, nažalost, se pojavljuje u printanoj verziji “Northeastern Anarchist”, te je možda također u elektroničkoj cirkulaciji. Pri citiranju se referirati na ovu konačnu verziju.

 

Bilješke:

1.  Dok “socijalna insercija” kao pojam dolazi izravno iz tekstova organizacija utjecane especifizmom, moji drugovi imaju problem s njime. Tako da prije nekritičnog ishitrenog prihvaćanja biločega, trebalo bi sprovest raspravu o ovom pojmu.
2. Eduardo, tajnik Vanjskih odnosa brazilskog FAG-a. “Saudacoes Libertarias dos E.U.A.” Email Pedru Ribeiru. 25. lipanj 2004.

Bibliografija:

• En La Calle (nepotpisani članak). “La Necesidad de Un Proyecto Propio, Acerca de la importancia del programa en la organisacion polilitica libertaria” ili “Potreba za vlastitim projektom, O važnosti programa u liberterskoj političkoj organizaciji” En La Calle, objavljuje argentinska OSL (Organisación Socialista Libertaria) u lipnju 2001. 22. prosinac 2005. Preveo Pedro Ribeiro. Originalno portugalski ili engleski.
• Featherstone, Liza, Doug Henwood i Christian Parenti. “Left-Wing Anti-intellectualism and its discontents”. Lip Magazine, 11. studeni 2004. 22. prosinac 2005.
• Guillamon, Agustin. The Friends of Durruti Group: 1937-1939. San Francisco: AK Press, 1996.
• Krebs, Edward S. Shifu, the Soul of Chinese Anarchism. Landham, MD: Rowman & Littlefield, 1998.
• Northeastern Anarchist. The Global Influence of Platformism Today by The Federation of Northeastern Anarchist Communists (Johannesburg, South Africa: Zabalaza Books, 2003), 24. Interview with Italian Federazione dei Comunisti Anarchici.
• Skirda, Alexandre. Facing the Enemy: A History of Anarchist Organization from Proudhon to May 1968. Oakland, CA: AK Press 2002.