Anton Pannekoek (kao J. Harper)

Intelektualna buržujska klasa – inženjeri, znanstvenici, tehničari itd. sačinjavaju nužni dio industrijske proizvodnje, neophodni koliko i sami radnici. Tehnološki napredak, zamjenjujući radnike s mašinerijom, teži njihovom brojčanom porastu. Zbog toga njihovi klasni interesi i klasni karakter moraju biti od rastuće važnosti unutar društvenih sukoba.

 

Njihov brojčani porast ukazuje na rastuću važnost znanosti i teorije u proizvodnji životnih potrepština. U komunističkom društvu svi će sudjelovati u znanstvenom znanju. U kapitalističkom društvu ono je privilegija i specijalnost odvojene klase, intelektualne buržujske klase.

 

Članovi ove klase žive, nasuprot stare neovisne buržujske klase malih poduzetnika, od prodaje svoje radne snage kapitalistima. Njihove plaće pokazuju višlje troškove života i skuplje obrazovanje od običnih radnika. U socijalističkom tisku ih se naziva proleterima; (zaista, oni nisu vlasnici sredstava proizvodnje) koji se potrebe radi moraju pridružiti radnicima. Ali se samo njihovi pripadnici niže razine postepeno pridružuju s radnicima u zanatu; pripadnici viših razina prema podrijetlu i standardu življenja, prema društvenim odnosima, položaju i kulturi se osjećaju pripadnicima buržujske klase koji se mogu uzdići i do položaja direktora, te prema tome se mogu svrstati s velikim kapitalistima. Neki od njih simpatiziraju socijaldemokraciju, ali kod većine prevladava kapitalistički duh stremljenja boljem položaju isključivo za sebe. U Italiji i Njemačkoj oni čine intelektualnu kičmu fašizma.

 

Koji su društveni ideali ove klase?

Oni shvaćaju da kapitalizam nije vječan; oni već uviđaju znakove njegovog pada: u ekonomskim krizama, u političkim pobunama i revolucijama, u društvenim sukobima, u svjetskom ratu. Njima ne smeta eksploatacija rada u kapitalizmu; nered u kapitalizmu, anarhija u proizvodnji izaziva njihove kritike. Tamo gdje oni vladaju u tvornici, učinkovitost rada je kroz sredstva striktnog reda i svjesne regulacije dovedena na najviši nivo. Ali izvan tvornica, u društvu gdje kapitalisti, kladioničari dionicama i političari vladaju oni vide najgori nered i neučinkovitost, sramotno rasipavanje ljudskim radom i neizbježnu posljedicu: siromaštvo i propadanje cjelokupnog društva.

 

Zato je ono što oni žele organizacija proizvodnje, svjesne regulacije rada nad cjelokupnim društvom. Sebe smatraju duhovnim vođama, klasom intelekta i znanja suđeni da preuzmu vodstvo iz nesposobnih ruku trenutnih vladara. U Americi ideje “tehnokracije” bivaju prvi znaci takvog načina razmišljanja. Znanstvenim menadžmentom cijele proizvodnje pod središnjim vođenjem, kojim se rješava natjecanje i liši pojedinačne kapitaliste od njihove samovoljne moći bi se podigle količine proizvoda do takve razine da bi bilo izobilja za sve.

 

Ovaj društveni ideal intelektualne buržujske klase je neka vrsta socijalizma, ali koja nije nužno usmjerena prema kapitalističkoj klasi. Ne želi da ju se izvlasti ili da joj oduzme profite. Naprotiv, oduzimanjem njihove samovoljne moći da si međusobno štete i s ukidanjem enormnog rasipništva će podići produktivnost rada do takve razine da će se profiti povećati uvelike. A u isto vrijeme čini mogućim povećanje i osiguravanja radničkih udjela tako da se oduzme svaki povod za pobunom i revolucijom.

 

Ono nije socijalizam radnika, nego socijalizam za radnike; socijalizam koji izrađuju drugi, također za dobrobit radnika. Izrabljivanje radnika neće prestati, već će se napraviti racionalnijim. S istim pravom se može ovaj društveni sustav nazvati “organiziranim kapitalizmom”.

 

U ovom sustavu, naravno, nema mjesta demokraciji. Demokracija znači barem formalno vlast mase, cijelog naroda. Ali ovaj socijalizam se zasniva na vlasti, vodstvu nekolicine, intelektualne manjine. U kapitalizmu današnjice tehničarska buržujska klasa čini vođe i direktore radnog procesa; oni zapovijedaju radnicima. Oni mogu zamisliti idealno društvo isključivo s ovakvom vodilačkom i zapovijednom funkcijom sačuvanom i proširenom. Intelektualna klasa ne priznaje razlike zasnovane na plemićkom rodu ili bogatstvu; priznaje razlike mozgova, u mentalnom kapacitetu te sebe smatra klasom ljudi s najboljim mozgovima odabranih da vode velike mase nesposobnog prostog naroda, osuđenog da čini proste radnike.

 

Zbog toga politički sustav koji pripada ovom socijalizmu buržujske klase nikada ne može biti demokracija; ono mora biti diktatura vodeće birokracije. Socijalizam kojega je za svoj društveni cilj nekada prije zagovarala vangarda radničke klase je bio internacionalan. Vidjeli su proizvodnju kao proces svjetske cjeline te klasnu borbu radnika kao zajednički povod radničke klase cijelog svijeta. Intelektualna klasa, međutim, ima jaki nacionalni osjećaj zbog toga što im je podrijetlo buržujske klase blisko povezano s kapitalističkoj klasi. Štoviše, oruđe potrebno za regulacijom proizvodnje postoji kao državni organ moći. Zbog toga je njegov socijalistički cilj socijalizam nacionalne države. Njegova vlast je vlast državne birokracije, njegov sustav proizvodnje državni kapitalizam. Internacionalno svjetsko jedinstvo je za njih daleki san, a ne stvar praktičnih ideala.

Neki elementi društvenih ideala intelektualne klase se mogu pronaći u socijaldemokraciji, pogotovo u njezinom državno-socijalističkom programu iako njezina veza vođa s masama ima veći demokratski predznak. U njemačkom nacionalsocijalizmu neke druge od ovih karakteristika su uočljive. Težnje klase nisu nikada načisto prikazane u političkoj stranci ili političkom pokretu. One čine temelje, podzemnu rijeku koja stvara vlastiti tok i povećava se prema nepomičnim zakonima određenih klasnim interesima prema potrebama društvenog razvoja, prema najdubljim podsvijesnim osjećajima koji društveni uvjeti proizvode u klasi. One nisu adekvatno prikazane na površini fenomena, u političkim događajima, platformama stranaka, izmjenama vlasti, provedenim mjerama, revolucijama, programima – jer u svima njima tradicije, postojeći faktori moći, relativna snaga nadmetajućih ili suradljivih klasa, grupa i stranaka igraju ulogu. Ali onda uvijek nanovo stvarnosti skrivene ispod površine izbiju, poremete ono staro te odrede nove ideje i političke događaje. Zato moramo u ovim događajima istražiti klasne sile na djelu kao što istražujemo prirodne sile unutar prirodnih fenomena.

 

U fašizmu i nacionalsocijalizmu se klasni duh intelektualnih buržujska klasa pojavljuje u svojim prvim klicama. Do sada smo isključivo vidjeli samo opću pobunu protiv demokracije sa samo slabom i nejasnom željom za ekonomski konstruktivnom politikom. Unatoč tome je duhovna snaga nacionalsocijalističkih slogana intelektualne klase bila dovoljna da ponese brojne radnike koji su u njoj vidjeli organizacijsku snagu protiv kapitalističkog nereda.

 

Je li moguće da će ove stranke ostvariti ili pokušati ostvariti klasne ideale intelektualne klase? Ova klasa je sasvim bezmoćna protiv kapitalističke klase. Društvena moć intelektualaca mjerena u njihovim brojevima, njihovoj klasnoj svijesti i njihovom društvenom osjećaju je još uvijek daleko ispod moći koju je radnička klasa sebi već odavno pribavila. Kapitalistička klasa u Europi i Americi je toliko snažna da ne treba tolerirati ikoju organizaciju ili regulaciju proizvodnje koja nadilazi njene vlastite interese. Samo kada se kapitalizam osjeća ekstremno oslabljenim ili ugroženim zbog teških i dugih kriza, radničkih pobuna i svjetskog rata uvjeti postanu drugačiji. Tada se intelektualce zajedno s dijelom radnika prizove da uvedu konstruktivnu politiku koja teži prema državno-kapitalističkim eksperimentima.

 

Međutim, kada bi radnička klasa, ustajući se protiv nepodnošljivog ugnjetavanja monopolističkog kapitalizma sa sredstvima revolucionarnih pokreta, uspjela potući kapitalističku moć, što će činiti intelektualci? Onda će položaj biti izokrenuti; radnička klasa sa svojom moćnom borbenom snagom nosi sa sobom druge nezadovoljne klase u zajednički napad na kapitalizam. Tada će joj se veliki dijelovi intelektualne klase pridružiti, pridobiveni velikim socijalističkim i komunističkim idealima te će ih smatrati zajedničkim ciljem. U svakom revolucionarnom pokretu kroz povijest vidimo kako ih se veliki broj pridružuje u zajedničkom entuzijazmu za ciljeve radikalnijima od svojih vlastitih ideala, time praveći pobjedu lakšom. Ali nakon toga se čini da je svaki od saveznika interpretirao slogane i ciljeve na svoj način, što je uzrokovalo neslaganje i nove borbe između bivših drugova. Isti će slučaj bez sumnje postojati i u budućim revolucionarnim pokretima.

 

Slogani – protiv kapitalizma, za socijalizam ili komunizam – će biti zajednički revolucionarnim klasama. Ali za svaku klasu one znače drugačiji oblik društvene organizacije. Radnička klasa mora izgraditi proizvodnju odozdo, njenim izravnim držanjem tvornica i mora ih organizirati kroz sredstva svojih radničkih savjeta unutar demokratske zajednice. Intelektualna klasa će pokušati uspostaviti središnje organizirani državni socijalizam, upravljan od strane vodeće birokracije.

 

Zar nije intelektualna klasa u pravu? Zar nije potrebno da u ovim najtežim vremenima borbi i društvene rekonstrukcije trebaju neuke mase voditi oni koji imaju najbolje mozgove? Zar nije istina da u takvom razdoblju ova odabrana manjinska klasa izvježbana u znanosti, u općem i specifičnom znanju čini prirodne vođe sve do vremena kada se ne rode nove generacije?

 

Ne, nije istina. Organizacija društva nije stvar tehnike, znanstvenog znanja. Tehnike proizvodnje su već i sada odlične. Kapitalizam je razvio znanost o prirodnim silama i njihovoj primjeni do visoke razine. Ovo je domena superiornog znanja intelektualaca. Kao tehnički stručnjaci u procesu proizvodnje oni mogu primijeniti svoje mozgove za dobrobit zajednice.

 

Ali društvena organizacija se mora baviti drugim stvarima: s društvenim silama i sa znanjem o društvenim silama. Ona je organizacija ljudi. I ovdje intelektualci nemaju posebne kapacitete. Ono što donose sa sobom su samo ohole predrasude kapitalističke klase. U društvenom shvaćanju, u znanju pravih klasnih odnosa društva intelektualci se nalaze ispod radničke klase. Njihov se um pridržava ideja koje pripadaju prošlom vremenu. Izvan njihovih fizičkih strojeva, po pitanju ljudskih odnosa oni se ne žele baviti sa stvarnostima samog društvenog života, nego sa svojim duhovnim slikama, konceptima, teorijama i apstrakcijama.

 

Društvena organizacija ne ovisi o kvalitetama intelekta manjine. Ona ovisi o kvalitetama karaktera cjelokupnog radnog naroda. Ona je združivanje radnika u jedno jedinstvo kroz snažne moralne i ekonomske sile nad kojim ne mogu zapovijedati vođe, nego ono mora izrasti unutar masa u njihovoj borbi za slobodom.

 

Zbog toga su društveni ideali i ciljevi intelektualaca i radničke klase međusobno suprotstavljeni. Intelektualna klasa bi se morala, kada bi probala stvoriti neki društveni poredak, pozvati na stare instinkte poslušnosti, na robovske osjećaje prošlog svijeta. Za svoje državno-socijalističke ciljeve ona će naći saveznike u socijaldemokraciji i partijsko-komunističkim platformama, u sindikalnim vođama, u kapitalističkim idealima bojažljivih i zaostalih radnika koji smatraju komunističku slobodu previsokom za njih, kao i u prebijenim ostacima kapitalističkih sila. Tada će radnička klasa, suprotstavljena od bloka koji pod stijegom “socijalizmom protiv anarhije” želi sačuvati nadmoć vladajuće klase nad njom trebati svu svoju mudrost i jedinstvo da pronađe te izbori svoj put prema slobodi.

J.H.

 

Objavljeno u: International Council Correspondence, vol. 1, br. 12., listopad 1935.

Transkripcija/priprema: Micah Muer, 2017.