22/06/2021

Organizacija I : Sukob između Marxa i Bakunjina

By Kolektiv Libertarijanske ljevice

Uvod

 

S ciljem da otkrijemo više o jednom od najvećih razlaza u modernom socijalističkom pokretu, onome Marxa i Bakunjina u Prvoj internacionali (Međunarodnoj udruzi radnika), nije bilo moguće izbjeći svakakva pojašnjenja i svađe dan danas o tome događaju. Najčešći narativ raskola je onaj o sukobu autoritarnih komunista, čije je oličenje Marx, te anti-autoritarnih anarhista predvođenih Bakunjinom. Takav narativ zapravo ignorira ogromne razloge i prirodu samog sukoba i raskola, pogotovo onih po pitanju organizacijskih principa socijalističkog pokreta. Iz tog razloga, istraživanje sukoba između Marxa i Bakunjina je dobar početak našeg serijala članaka u kojem raspravljamo organizaciju unutar socijalističkog pokreta.

Svatko tko je iole upoznat s povijesti i trenutnim stanjem socijalističkih pokreta razumije da je pitanje organizacije ono od najveće važnosti za radnički pokret. Nije teško uočiti važnost organizacije radničkih i društvenih pokreta, a uz to ne osjećati nelagodu i nesigurnost. Moramo si priznati da je odgovor na to pitanje nedorečen i teško za opisati ako se ne koristimo frazama i dogmama. Svatko tko je sudjelovao u nedavnim pokretima, bilo to u sindikatima, partijama ili društvenim pokretima, iz vlastitog iskustva može raspoznati koliko loša struktura i temeljne odrednice organizacije utječu na stvarni izgled i djelovanje neke stranke ili pokreta. Stranka postane sredstvo da promovira interese i fiksacije jedne ili par osoba, centralizirani sindikat koji vodi mali broj osoba i uključuju radnike u svojim aktivnostima samo kada je ugrožen položaj sindikata u odnosu na poslodavce/upravitelje,  ili prosvjedi svedeni na razinu šetnje i ceremonijalnih manifestacija… više nego poznato, pretpostavljamo. Upravo zbog takve naše situacije i popriličnog manjka konstruktivnih rasprava o samom organiziranju radnika i socijalista, smatramo da nema boljeg mjesta za započeti takvu raspravu nego kroz prikaz stavova Marxa i Bakunjina o tome, kao i o drugim stvarima koja se nadovezuju na tu temu.

 

Bakunjin o slobodi, socijalizmu i organizaciji

 

Većina napisanog u ovom dijelu o Bakunjinu preuzeto je iz transkripta videa Zoe Baker o Bakunjinu i slobodi. Bakunjinov anarhizam počiva na trima temeljnim vrijednostima: slobodi, jednakosti i solidarnosti. Sloboda je prema njemu sačinjena od dviju stvari: sloboda kao samoodređenje i sloboda kao osobni ljudski razvoj. Samoodređenje smatra „apsolutnim pravom svakog muškarca i žene da potraži niti jednu drugu sankciju za svoj čin osim one vlastite savjesti i vlastitog razuma, čime je odgovoran prvo samome sebi, a zatim društvu kojeg je dobrovoljno prihvatio.” (Bakunjin 1972, 76) Slobodu kao ljudski razvoj smatra „slobodom koja leži u potpunom razvoju svih materijalnih, intelektualnih i moralnih snaga koje se nalaze u obliku latentnih sposobnosti u svakom pojedincu.” (Bakunjin 1973, 196) Bakunjin slobodu smatra i društvenom, pošto po njemu „čovjek u potpunosti ostvaruje svoju individualnu slobodu kao i svoju osobnost samo preko pojedinaca kojima je okružen, te zahvaljujući radu i kolektivnoj moći društva”.  (Bakunjin 1972, 236)

Bakunjin također razlikuje dvije vrste jednakosti, političku jednakost od ekonomske i društvene jednakosti. Društvo uređeno prema političkoj jednakosti bi po njemu bila zajednica jednakih koji tvore horizontalno ustrojeno, a ne hijerarhijsko udruženje. Društvena jednakost je po Bakunjinu jednakost početnih mogućnosti. Smatra da svatko ima pravo na jednaka sredstva u razvoju i odrastanju. Iz tog razloga je smatrao ekonomsku jednakost neophodnom te navodi da se jednakost „mora uspostaviti u svijetu preko spontane organizacije rada i kolektivnog vlasništva udruženja proizvođača, slobodno organiziranih i udruženih u komune i preko jednako spontane federacije tih komuna, ali bez nadvladajućeg i podvrgavajućeg djelovanja države.” (Bakunjin 1973, 197)

Suprotno popularnom shvaćanju anarhizma kao o nečemu odvojenom od komunizma, Bakunjin u dodatku svojoj knjizi Državnost i anarhija navodi sljedeće: „ukidanje države, prava na vlasništvo i pravne obitelji omogućit će organizaciju narodnog života odozdo na gore, na osnovi kolektivnog rada i vlasništva”. (Bakunjin 2005, 219) Jedan od glavnih razloga zbog kojeg se Bakunjin zalagao za kolektivno vlasništvo sredstava proizvodnje je njegovo mišljenje da će kolektivno vlasništvo dokrajčiti dominaciju i izrabljivanje radničke klase od strane kapitalističke klase. Smatrao je da socijalistička revolucija ima za cilj „osigurati da svi koji su rođeni na ovoj zemlji postanu u potpunosti ljudima u punom značenju te riječi; da svi ne bi trebali imati samo pravo, nego i sredstva potrebna za razvoj njihovih sposobnosti, da budu slobodni i sretni u jednakosti i kroz bratstvo!” (Bakunjin 2016, 100) Iz tog razloga su se Bakunjin i ostali anarhisti tijekom i nakon raskola nazivali „kolektivistima”, „komunistima federalistima” i „komunistima anarhistima”.

Po pitanju organizacije Internacionale, smatrao je da bi ona trebala imati široki program kojim bi ujedinila što je više radnika moguće na osnovi njihovog zajedničkog klasnog interesa, dok je zagovarao da bi organizacija privrženih revolucionara, tzv. Alijansa, trebala imati uži izričiti anarhistički program. Ovaj princip se naziva organizacijskim dualizmom te ga anarhisti koriste od kraja 1860-ih nadalje. Tijekom sukoba oko oblika i zadaće Internacionale, Bakunjin je zagovarao autonomiju federacija unutar Internacionale i dokidanje autoriteta Generalnog vijeća Internacionale (administrativnog tijela Internacionale). Vrijedi napomenuti da je Bakunjin Alijansu zamišljao kao organ koji bi vodio javne usluge. Po njemu je ta “avangarda” tajna, malobrojna, pomaže revoluciji tako da širi ideje među masama koje „daju izraz njihovom instinktu” te bi služila kao posrednik između revolucionarnih ideja i “instinkta naroda”. (Bakunjin 1972, 148-155) 

 

Marx, dijalektika i organizacija radničke klase

 

Uz Marxa, poput Bakunjina, vežu se mnogobrojna kriva shvaćanja njegovih teorija, koncepata i onoga što je zagovarao. Jedan od tih koncepata je i dijalektika, gdje se često tvrdi da je to trijada teze-antiteze-sinteze koja objašnjava sve u svijetu ili da je to motor povijesti. Pošto mnoge stvari u društvu doživljavaju promjene, potreban je različiti pristup analizi tih „kretanja”, pristup koji uzima u obzir vrijeme i činitelje tih promjena. Grubo govoreći, dijalektika je način razmišljanja u kojem se opisivanje stvarnosti umjesto korištenja „pojma ‘stvari’ (kao nešto što ima povijest i ima vanjsku poveznicu s drugim stvarima)” koriste „pojmovi ‘proces’ (koji sadrži svoju povijest i moguće budućnosti) i ‘odnos’ (koji sadrži kao dio onoga što je svoje veze s ostalim odnosima).” Ono što se time utvrđuje je „gdje i kako netko postavlja ograničenja te ustanovljuje jedinice ( dijalektički termin je ‘apstraktumi’) u kojima se razmišlja o svijetu.” Ovo se radi jer „iako kvalitete koje percipiramo s naših pet osjetila stvarno postoje kao dijelovi prirode, konceptualna razlučivanja koja nam ukazuju gdje jedna stvar završava, a sljedeća počinje i u prostoru i u vremenu, su društveni i mentalni konstrukti.” (Ollman, 13)

Ovakav pristup istraživanju u kojem se razmatraju procesi i odnosi cjeline poput društva kroz povijest može se nazvati znanstvenim i povijesnim, kao što je Marx s Engelsom naveo da oni poznaju „samo jednu znanost, znanost povijesti.” (Marx i Engels 1976, 28) Koristeći takav način istraživanja i prikazivanja činitelja društva, Marx u Njemačkoj ideologiji tvrdi da „prva pretpostavka čitave ljudske historije je, naravno, egzistencija živih ljudskih individuuma (…) Svako pisanje historije mora polaziti od svih prirodnih osnova i njihovih modifikacija, koje su tokom historije nastale djelatnošću ljudi.” Marx smatra da se ljudi razlikuju od životinja po svijesti i po tome što imaju proizvodnju sredstava za život. Navodi da „time što proizvode svoja sredstva za život, ljudi proizvode indirektno i sam materijalni život.” 

Način proizvodnje prema Marxu „zavisi prije svega od stanja samih sredstava za život, onih koja su zatečena i onih koja treba da budu reproducirana”. Osim razmatranja iz stajališta „reprodukcije fizičke egzistencije individuuma”, Marx način proizvodnje još opisuje kao „određeni način djelovanja ovih individuuma, određeni način ispoljavanja njihova života, njihov određeni način života. (…)  To što oni jesu, poklapa se s njihovom proizvodnjom kako s time, što proizvode, tako i s time, kako proizvode.” Pošto proizvodnja nastaje tek „umnožavanjem stanovništva”, ona pretpostavlja i „međusobni odnos individuuma”. Iz toga slijedi da „oblik toga odnosa uvjetovan je opet proizvodnjom.” (Marx i Engels 1961, 342-343)

Iz ovog kratkog izvoda poprilično su jasne razlike između Marxa i Bakunjina samo po pitanju shvaćanja pojedinca i njegovog djelovanja. Marx opisuje pojedinca i pojave u društvu preko međusobnih odnosa uvjetovanih materijalnim uvjetima društva u kojem se pojedinac ili pojava nalazi, dok Bakunjin većinu vremena navodi željene oblike međusobnog odnosa pojedinaca i društva. Može se reći da Marx inzistira na društveno-povijesnom i materijalnom aspektu pojedinca, dok se Bakunjin često poziva na samostalnost pojedinca u djelovanju i razvoju, te formiranje društva koje bi osiguralo što veću mogućnost samostalnog djelovanja i razvoja svakom pojedincu.

Kao što je prethodno navedeno, istraživanje i razjašnjavanje kompleksnih odnosa, procesa i trendova koji sačinjavaju društvo i njegove dijelove bili su primarna Marxova zanimacija većinu njegova života. Smatrao je da će razotkrivanjem „zakona ekonomskog kretanja modernog društva” (Marx 1978, 17) i pisanjem „sveobuhvatne kritike kapitalističkog načina proizvodnje” uspjeti pomoći „proletarijatu, glavnom revolucionarnom subjektu, u svrgavanju postojećeg socioekonomskog sustava.” (Musto, 30) Nadovezujući se na prethodne opise klasnog sukoba kod klasičnih ekonomista Adama Smitha i Davida Ricarda, u svome Prilogu kritici političke ekonomije Marx smatra sklonost proizvodnih snaga razvitku i izazivanju konflikta s postojećim proizvodnim odnosima fundamentalnom silom povijesne transformacije. Konflikt proizvodnih snaga s postojećim proizvodnim odnosima intenzivira klasni sukob, čime se stvaraju uvjeti za društvenu revoluciju „koja, zamjenjujući postojeće proizvodne odnose s novima, koji dopuštaju daljnji razvoj proizvodnih snaga, označava početak drugačijem načinu proizvodnje.” (Callinicos, 95) Radi ovog tzv. “tehnološkog determinizma”, često se čuju izjave da je socijalizam neizbježan. Takva tumačenje opovrgavaju Marx i Engels na početku Manifesta komunističke partije, gdje navode da klasna borba može završiti „revolucionarnim preobražajem cijelog društva ili zajedničkom propašću klasa koje su se borile.” (Marx i Engels 1978-79, 368)

Iako povijest Marxovog sudjelovanja u različitim političkim organizacijama zaslužuje zasebni tekst, ona nam jasno naznačuje shvaćanje i principe političkih organizacija u kojima je sudjelovao i koje je podržavao. Kada je Marx s Engelsom pisao Manifest komunističke partije, obojica su bili članovi Komunističke Lige. Iz toga se može zaključiti da za Marxa partija ne znači specifična organizacija, već ju koristi na sličan način što danas nazivamo pokretom. Prema njegovom shvaćanju, partija je „skup principa i praksa koje revolucionari trebaju odgovarati za date specifične obrise povijesnog pokreta” (Hudis, 112). Marx je više puta naznačio prolaznost političkih organizacija koje u novim, različitim okolnostima više ne ispunjavaju svoje zadaće. Tako za Komunističku Ligu navodi da „je bila samo epizoda u povijesti partije koja je svugdje nicala prirodno iz tla modernog društva.” (Marx 1985, 82) Političke organizacije nisu samo kratkotrajne, nego mogu međusobno poprimati različite oblike ovisno o postojećim uvjetima u kojima se organiziraju.

Suprotno onome na što su ličile partije i sindikati tijekom 20. stoljeća i danas, Marx se zalagao za postojanje decentraliziranih i federaliziranih organizacija, gdjegod okolnosti to omogućuju. Tako u jednom od mnogih sukoba s pristašama Lassallea, o kojem će kasnije biti više rečeno, Marx navodi da „centralistička organizacija, ionako prikladna za tajna društva i sektaške pokrete, proturječi prirodi sindikata. Da je moguće (…) ne bi bilo poželjno, pogotovo ne u Njemačkoj. Ovdje gdje se radnikom upravlja birokratski od djetinjstva nadalje, gdje on vjeruje u autoritet, u one postavljene nad njime, glavna stvar ga je naučiti kako hodati za sebe.” (Marx 1988, 134)

Jedna od temeljnih pretpostavki navedenih u Općem statutu Međunarodnog radničkog udruženja je ona „da oslobođenje radničke klase mora biti djelo same radničke klase.” (Marx i Engels 1978-79, 803) Tako je Prva internacionala bila organizacija koju „su osnovali sami radnici za sebe same”, u usporedbi s tadašnjim mnogim udruženjima koje su „osnovali neki radikali među vladajućim klasama za radničke klase.” (Marx 1986, 633-4) Tijekom postojanja Prve internacionale dogodila se Pariška komuna 1871. g., čiji je doprinos i ulogu Marx pohvalio u Građanskom ratu u Francuskoj:

„Samo postojanje Komune donosilo je sa sobom, kao nešto samo po sebi razumljivo, lokalnu samoupravu, ali ne više kao protivutežu državnoj vlasti, koja sada postaje suvišna.” (Marx i Engels 1978-79, 993)

Parišku komunu smatra uzorom za buduće revolucionarne pokrete, a opisom Komune kao „poluga za rušenje ekonomskih temelja na kojim se osniva postojanje klasa, a time i postojanje klasne vladavine” (Marx i Engels 1978-79, 993) sugerira da je oblik države sličan Pariškoj komuni također sličan onome što Marx naziva diktaturom proletarijata. Vrijedi se podsjetiti što Marx piše za diktaturu proletarijata u Kritici gotskog programa:

„Između kapitalističkog društva i komunističkog društva leži period revolucionarnog preobražaja prvog u drugo. Njemu odgovara i politički prelazni period, i država tog perioda ne može biti ništa drugo osim revolucionarna diktatura proletarijata.” (Marx i Engels 1978-79, 1102)

Za razliku od Bakunjina, Marx ne vidi niti pretpostavlja potrebu za revolucionarnom “avangardom”, a pogotovo one “centralizirane prirode” prisutne u lenjinističkoj dogmi.

O razlozima pada Komune i problemima u njoj je i Marx sam pisao, ali za nas je bitnije razmotriti posljedice Komune na tadašnji socijalistički pokret. Komuna je izazvala strogu represiju socijalista i radnika u cijeloj Europu, što je natjeralo Marxa da promijeni mišljenje o Prvoj internacionali. Smatrao je da radi svoje decentralizirane i federalne strukture Internacionala ne može zadovoljiti nove potrebe radničkog pokreta. Izmjena principa Internacionale prema povezivanju „ekonomskih i političkih dimenzija borbe radničke klase” izazvala je poprilično protivljenje, pogotovo od strane Bakunjina, te naposljetku i raspuštanje Prve internacionale. (Hudis, 118)

 

Nekompatibilnost shvaćanja uloge organizacije i klasnog sukoba

 

Marx se poprilično razlikovao od Bakunjina u shvaćanju klasnog sukoba i organizacije proletarijata (kod Bakunjina isto što i masa), iako oboje smatraju „da su spontani oblici organiziranja nužni, ali nedovoljni preduvjet za oslobođenje.” (Hudis, 118) Čak su se obojica slagali da je uloga tadašnje Prve Internacionale bila da okuplja radnike po klasnome ključu, te da je pluralistički oformljena od različitih revolucionarnih organizacija. U svojim djelima Marx smatra masu samo početnim, ishodišnim oblikom radničkog samoorganiziranja. Suprotstavlja se Bakunjinovom shvaćanju da je “pobuna” radničke klase instantni, brzi čin. Ovaj proces sa svojim stupnjevima je opisao ovako u Bijedi filozofije

„Ekonomski odnosi pretvorili su najprije masu stanovništva u radnike. Vladavina kapitala stvorila je tim masama zajednički položaj, zajedničke interese. Tako je ta masa već klasa prema kapitalu, ali još ne i za samu sebe. U borbi, od koje smo naveli samo nekoliko faza, ova se masa ujedinjuje, konstituiše se kao klasa za sebe samu. Interesi koje ona brani postaju klasni interesi. A borba klase protiv klase politička je borba.” (Marx 1977, 103)

Bakunjin se, s druge strane, fokusira na uništavanje koje masa spontano izvodi kao dio čina pobune, koje opisuje na sljedeći način:

„Kad je to potrebno zbog obrane ili radi pobjede, neće se zaustaviti pred istrebljenjem vlastitih naseobina i gradova, pa kako je vlasništvo pretežno tuđe, iz njega počesto izbija pozitivna rušilačka strast. Ta pogubna strast ni izdaleka nije dostatna da se dopre do visina revolucionarnosti; ali bez nje je ova druga nezamisliva, nemoguća jer nema revolucije bez zamašnog i strasnog rušenja, rušenja spasonosnog i plodnog jer baš iz njega i samo kroza nj rađaju se i nastaju novi svjetovi.” (Bakunjin 1979)

Inzistiranjem na uništenju kao temeljni aspekt borbe mase protiv izrabljivačkih klasa, pošto se smatra nečime što stvara novi i različitiji život, jasno je protivljenje Bakunjina da narod sudjeluje u pokretima i političkim organizacijama koje funkcioniraju u okviru postojećih država. Samo protivljenjem državama i njenom aparatu omogućuje se novo, socijalističko društvo. Nasuprot toga, Marx je „inzistirao na potrebi političke akcije radničke klase.” (Callinicos, 99) Navodi da „svaki pokret u kojem radnička klasa istupi kao klasa protiv vladajućih klasa i pokuša ih primorati pritiskom izvana je politički pokret. Na primjer, pokušaj u pojedinoj tvornici ili čak u pojedinoj struci da prisili kraći radni dan od individualnih kapitalista kroz štrajk, itd., je čisto ekonomski pokret. Pokret koji gura osmosatni zakon, itd., naime, je politički pokret. I na taj način, iz različitih ekonomskih pokreta radnika izrasta svugdje politički pokret, iliti pokret klase”. Još navodi u istom dijelu svoga pisma Bolteu:

„gdje radnička klasa nije još dovoljno daleko napredovala u svojoj organizaciji da poduzme odlučni pohod na kolektivnu moć, tj. političku moć vladajućih klasa, nju se mora, u svakom slučaju, osposobiti za to neprekidnom agitacijom protiv, i neprijateljskim stavom naspram politici vladajućih klasa.” (Marx i Engels 1989, 44)

Vidljiv je očiti naglasak klasnog sukoba u kapitalizmu kao „transformativan učinak na radničku klasu samu.” (Callinicos, 99) Još se između dva revolucionara ističe različito shvaćanje načina na koji se radnici (narod kod Bakunjina) mogu izboriti i uspostaviti socijalizam/komunizam. Po Marxu vrijedi sudjelovati istovremeno i u ekonomskim i u političkim institucijama ako ono organizira i sprema radnike na preuzimanje vlasti kada to materijalno-proizvodne prilike i politička situacija dopuštaju. Bakunjin, s druge strane potiče, ali ne naglašava organiziranost mase u zbacivanju trenutnog društvenog i političkog sustava i inzistira na odbacivanju političkih partija.

 

Dosadašnja pobjeda Lassallea po pitanju organizacije

 

Nepobitan je ogromni utjecaj Ferdinanda Lassallea na njemački socijalistički pokret, time i većine komunista 20. stoljeća. Iako ga se danas jedva spominje, tijekom druge polovice 19. stoljeća i početkom dvadesetog stoljeća ga se smatralo glavnom figurom po pitanju socijalizma i organizacije partije. Lassalle smatra državu kao:

„meditirano jedinstvo i kooperacija pojedinaca u moralnoj cijelosti, čija je funkcija dalje provoditi ovu borbu [protiv prirode], (…) cilj države ne može biti ništa drugo nego da se ostvari ono što, po prirodi stvari, jest i je uvijek bila funkcija države, — konkretno: spajanjem pojedinaca u državnu organizaciju kako bi si omogućili ispuniti takve ciljeve i pribaviti takvu razinu egzistencije koju ne bi mogli pribaviti kao izolirani pojedinci.” (Lassalle 1900, 36)

Nadalje, Lassalle citira njemačkog idealista Fichtea po pitanju odnosa znanosti s Državom:

„Koje je, dakle, stajalište naših podviga čak i u najzamršenijim znanostima? (…) Očevidno samo da bi one u vremenu obilja služile da oblikuju ljudski život i nacrt ljudskih institucija. Ovo je daljnji cilj. Nadalje, dakle, čak i ako se ono nalazilo u dalekim vijekovima, svaki napor znanosti služi da napreduje ciljeve Države.” (Lassalle 1900, 41)

Pošto Lassalle smatra da je znanost na  isti način u službi države, u nastavku govora slavodobitno izjavljuje:

„Uzvišena sudbina našeg stoljeća je upravo ovo (…) — rasijavanje znanstvenog znanja među narodnim tijelom.” (Lassalle 1900, 44)

Ovakav način gledanja na znanost, državu i radnike sigurno vam nije stran. Slobodno ga se može opisati kao progresivizam zasnovan na idealizmu i klasnoj kolaboraciji, pogotov kad uzmemo u obzir Lassalleovu suradnju s Bismarckom. Marx se u dopisivanjima sa svojim suradnicima protivio ikakvoj suradnji s “Lassalleovom sektom”, kako ju je sam nazivao. Početkom 1870-ih, od osnivanja Lassalleove stranke, Marx i Engels „se često žale na to da je Lassallijanizam kompromitiravao partiju.” (Hudis, 120)

Kada su Socijaldemokratska radnička partija i Lassalleova stranka započele pregovore o ujedinjavanju krajem 1874. bez da su obznanili Marxa, Marx piše jedno od najbitnijih dokumenata po pitanju organiziranja Kritika gotskog programa. Tako Hudis za Marxa navodi:

„napadajući isključivi fokus na distribuciju programa nauštrb proizvodnih odnosa, Marx iznosi svoju najširu raspravu dviju faza komunizma koje će naslijediti kapitalizam.” (Hudis, 120)

Iz ovog sukoba je jasno da Marx nije bio nikakav zagovaratelj takozvanog “lijevog jedinstva”, ako iz samog sukoba s Bakunjinom to nije bilo već jasno. Smatrao je da „ono što daje radničkoj partiji pravo da postoji se zasniva na tome da ona jasno razumije kapitalizam i revolucionarnu alternativu istome.” (Hudis, 121)

Iako je u svojim korespondecijama bio izričito protiv Lassallea i njegovih pristalica, Marx je izbjegavao to javno iznositi; nije to učinio ni kada je bio jedan od najključnijih funkcionera u Prvoj internacionali, ni tijekom 1870-ih kada se dogodilo ujedinjenje partija. U Prvoj internacionali nije htio javno osuđivati Lassallea da se ne bi zaoštrili sukobi na nacionalnoj osnovi unutar organizacije, koji su već tada bili intenzivni (Lassalle je bio njemački supremacist, dok je Bakunjin bio panslavist). Kritiku Gotskog programa nije dao izdati, djelomično zbog toga što je par partijskih vođa bilo u pritvoru, a djelomično zbog toga što se nadao da Gotski program više neće biti aktualan. (Hudis, 122) Nažalost, pitanje ujedinjenja je ostalo aktualno i  Marx zbog toga 1877. g. piše sljedeće:

„U Njemačkoj pokvareni se duh nameće u našoj partiji, ne toliko među masama koliko među vođama (više klase i radnici). Kompromis s Lassalleovcima doveo je do daljnjih kompromisa s drugim kolebljivcima.” (Marx 1991, 283)

 

Vlast koja kvari i sramota lenjinizma

 

Ti kolebljivci su na kraju i prevladali u socijaldemokratskom pokretu krajem 19. stoljeća i komunističkim pokretima proizašlima iz Prvog svjetskog rata. Marxovo inzistiranje na sudjelovanju radničkih organizacija u političkim organizacijama i tijelima tadašnjih država ubrzo se pokazao izgovorom za zanemarivanje ekonomskih ciljeva radničkog pokreta. Većina socijalista je smatrala bitnijim imati jedinstvenu stranku, nego da prilagođavaju svoje metode u ostvarivanju ekonomskih principa koje je Marx zagovarao. Sama želja za zauzimanjem vlasti i odsutna promišljanja o samom obliku organiziranja radnika okarakterizirala su skoro svaku stranku od Marxove smrti do danas. Podređivanje svih aspekata radničkog pokreta jednopartijskoj državi koja monopolizira moć u ime narodne mase i radnika je potpuna suprotnost Marxu i onome što je zagovarao:

„Sloboda se sastoji u tome da se država iz organa koji je nadređen društvu pretvori u organ koji mu je potpuno podređen.” (Marx i Engels 1978-79, 1101)

Marxovo javno prešućivanje zbivanja tadašnjeg njemačkog pokreta moglo se, u očima anarhista, lagano shvatiti kao podrška i stajanje iza takvih zbivanja. Bakunjin je smatrao da formiranje jedne partije koja će zastupati interese radnika i koja će izlaziti na izbore unutar sustava buržujske demokracije neće dovesti do oslobođenja masa, te da samo uništavanje tog cijelog sustava izvana, umjesto pokušaja korištenja državnog aparata za taj cilj, može uspjeti u toj zadaći. Uvidio je da čak i unutar same Internacionale delegati izabrani na neke pozicije često nakon nekog vremena izgube dodir sa svojim drugovima i kroz naređivanje počnu djelovati u vlastitom interesu. Državna kontrola od strane neke partije bi u njegovom mišljenju iskorištavala to što partija ima prividno isti interes s radnicima, dok bi u stvarnosti to bila farsa za ispunjenje vlastitih interesa i želja. To je upravo ono što se dogodilo s lenjinisitičkim partijama, u kojima opravdavaju vlastitu političku i ekonomsku dominaciju kroz prividno zastupanje “naroda” ili radnika. 

Zauzimanje vlasti kao cilj kojemu se sva moguća sredstva moraju podrediti je potpuna suprotnost onome što su i Marx i Bakunjin zagovarali. Upravo su radnici ti koji jedini mogu zacrtati potrebni put do cilja kojeg se u današnjim materijalnim i društvenim prilikama može ostvariti jedino se oni mogu spremiti za put koji samo oni mogu preći, na koji samo oni mogu poći i u kojem samo oni mogu stići do cilja kroz sve moguće prepreke kapitalizma.

 


  Bibliografija:  

  • Bakunin, Michael. 1973. Michael Bakunin: Selected Writings. Ur. Arthur Lehning. London: Jonathan Cape.
  • Bakunin, Michael. 2005. Statism and Anarchy. Ur. Marshall Shatz. Cambridge: Cambridge University Press.
  • Bakunin, Michael. 2016. Bakunin: Selected Texts 1868-1875. Ur. A. W. Zurbrugg. London: Anarres Editions
  • Bakunjin, Mihail. 1972. Bakunin on Anarchy: Selected Works by the Activist-Founder of World Anarchism. Ur. Sam Dolgoff. New York: Vintage Books
  • Bakunjin, Mihail. 1979. Državnost i anarhija. Država i sloboda. Pr. Radomir Venturin i Petar Gljebov. Zagreb.
  • Callinicos, Alex. 2020. Class Struggle. The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press.
  • Hudis, Peter. 2020. Political Organisation. The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press.
  • Lassalle, Ferdinand. 1900. Science and the workingman. Pr. Thorstein Veblen. New York: The International library publishing co.
  • Marks, Karl. 1978. Kapital: Prvi tom. Beograd: Prosveta. Dostupno na: http://teorija-praksa.narod.ru/pdf/karl-marks-kapital-prvi-tom-001-100.pdf
  • Marx, Karl, Engels, Friedrich. 1961. Rani radovi: izbor. Zagreb: Naprijed. Dostupno na: http://radnici.ba/wp-content/uploads/2018/04/marx_engels_rani-radovi.pdf
  • Marx, Karl, Engels, Friedrich. 1976. Marx and Engels 1845-47, Marx-Engels Collected Works, vol. 5. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%205_%20Ma%20-%20Karl%20Marx.pdf
  • Marx, Karl, Engels, Friedrich. 1978-79. Glavni radovi Marxa i Engelsa. Ur. Adolf Dragičević. Zagreb: Stvarnost.
  • Marx, Karl. 1985. K. Marx to F. Freiligrath, 20 February 1860. Marx-Engels Collected Works, vol. 41. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%2041_%20Ka%20-%20Karl%20Marx.pdf
  • Marx, Karl. 1986. Record of Marx’s Speech on the Seventh Anniversary of the International. Marx-Engels Collected Works, vol. 22. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%2022_%20M%20-%20Karl%20Marx.pdf
  • Marx, Karl. 1988. K. Marx to J. B. von Schweitzer, 13 October 1868. Marx-Engels Collected Works, vol. 43. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%2043_%20L%20-%20Karl%20Marx.pdf
  • Marx, Karl. 1991. K. Marx to F. A. Sorge, 19 October 1877. Marx-Engels Collected Works, vol. 45. Dostupno na: http://www.hekmatist.com/Marx%20Engles/Marx%20&%20Engels%20Collected%20Works%20Volume%2045_%20Ka%20-%20Karl%20Marx.pdf
  • Musto, Marcello. 2020. Communism. The Marx Revival: Key Concepts and New Interpretations. Ur. Marcello Musto. Cambridge University Press.
  • Ollman, Bertell. 2003. Dance of the Dialectic: Steps in Marx’s Method. Urbana i Chicago: University of Illinois Press.